Hrvatska poruka Jasena Boke
U početku bijaše – lutka.
U život ulazimo na pupčanoj vrpci. Kao marioneta.
Početak kazališne umjetnosti. Indija prije 3 milenija. Lutka.
Živimo, kažu nam, kao marionete, netko vuče konce. Ili kao ginjoli, nečija tuđa ruka upravlja našim životima.
Jedna od prvih stvari preko kojih spoznajemo svijet je lutka, naizgled neživi predmet kojeg svojim dodirom oživljavamo. Lutka – s kojom prijateljujemo, i preko koje pokušavamo razumijeti taj čudni svijet u kojem smo se našli.
Ma s koje strane promatrali život scenska lutka stoji u njegovom ishodištu.
Lutka može sve o čemu mi tek možemo maštati. Zahvaljujući animatorima koji joj udahnjuju dušu ona oživljava. A taj maštoviti svijet lutke podjednako je uzbudljiv djeci i odraslima. Fantazija, mašta, ljepota čudesnog svijeta lutke nije namijenjena samo dječjem oku i srcu, ovaj svijet u sebe uključuje i odrasle, ne samo one koji su duboko u sebi ostali djeca.
Pisac sam, a pisati tekstove za lutkarske predstave omiljen mi je dio toga posla. Volim iskrenu radost koju djeca pokazuju kad gledaju taj čudesan svijet fantazije u kojem je sve moguće. Djeca su najbolja publika. Zato jer nisu još svladali umjeće društvene laži, ne znaju za kurtoaziju i licemjernu potrebu da se ne govori istina u lice. Zahvaljujući neograničenoj mašti djeca iskreno vjeruju u ono što na pozornici vide, svijet lutke njima nije iluzije nego stvarnost, ali stvarnost u kojoj nije izgubljena čarolija.
Djeca svojim smijehom, reakcijama i pljeskom točno izraze što misle o kazalištu. Zato je za mene najljepši zvuk na svijetu onaj koji stvara dječji pljesak na kraju predstave, zvuk najsličniji proljetnoj kiši.
Jer, na početku bijaše lutka.
A na kraju?
Na kraju su ona 4 konopca pomoću kojih nas spuste tamo gdje ćemo ostati dovijeka. Kao marionetu.
Dotle, radujmo se čudesnom svijetu kojega nam nudi lutkarska umjetnost.
Jasen Boko